5. listopada – Dan učitelja

 

Umjesto uobičajenih fraza i citata o važnosti , odgovornosti i  ljepoti našeg zanimanja, ispričat ću vam svoju priču.

Kad sam ja bila klinka, profa fizike, veliki čovjek i učitelj, znao bi samo mahnut rukom da sklonim glavu u stranu i gadjao bi kredom one koji su pričali ili se glupirali na satu. Bojali smo ga se jako, ali iznimno poštovali. Kad razmišljam o tim vremenima, a mislim o njima često, uvijek iznova otkrivam da je bio potpuno u pravu.

Takva su to bila vremena. Danas bi takvi nastavnici završili na sudu, a možda bi se i Strasbourg bavio njima.

 

A kako je danas? Danas su profesori u ovom društvu prezrena vrsta, slabo plaćeni, društvo im je oduzelo i ugled i autoritet, jer  zbog potpuno krivo postavjenog sustava vrijednosti godinama se smatra da je biti nastavnik u našoj zemlji zanimanje drugog reda. Običan puk prezire nastavnike jer imaju tri mjeseca godišnjeg ljeti i još mjesec i pol u drugim godišnjim dobima.

 

E nemaju! A i da imaju, to su zaslužili jer je iznimno iscrpljujuće raditi u školi.
 

Priča je svugdje više-manje ista : učenici su bahati, nezainteresirani za bilo što osim za laku zabavu, a roditelji , savjetnici, Ministarstvo i druge institucije često pritišću nastavnike i onda kad ne treba i onda kad je to potpuno suvišno.

Evo na primjer, pouzdano znam da nas sve “raduje”  činjenica da će nam kad-tad savjetnik/ica doći na sat. Željela bih misliti da me to nadgledanje ne uzrujava, ali u stvarnosti to je daleko od istinitog. Odjednom se spotičem o riječi , zaboravljam redoslijed pomno planiranog sata i ono što je najgore, osjećam kako me izdaje moja prirodna opuštenost sa učenicima. Nekim čudom, izvješće je prošlo dobro. Lagala bih kad bih rekla da mi nije laskalo, ali na koncu, kada se sve zbroji i oduzme , sve je to jako iscrpljujuće. Iskreno, provela sam sate i sate planirajući sve do najsitnijih detalja. Duplo više vremena sam uložila u “birkanje” riječi za sastavljanje  dobre priprave za ogledni sat nego što sam uložila u konkretnu izvedbu sata.

Kako ne bi sve prošlo glatko, savjetnica je istakla rizik u koji se upuštam zbog svoje , kako reče, “prevelike kooperativnosti  s učenicima.” Savjetovala mi je da nekad zasučem rukave i krenem u boj za opstanak svoj!

Objasnila sam svoj način rada koji prakaticiram već 15 godina. Dakle, bez velike galame, prijetnje i stvaranja lažnog autoriteta. Mislim, znate svi u kakvom vremenu živimo, zar ne?!

Ipak, nakon što je sve završilo, razmišljala sam da je možda ipak u pravu. Da bih trebala zagalamiti i malo lupiti šakom od stol.

Nakon deset minuta razmišljanja postalo  mi je jasno da me sve to skupa više ne zanima. Ja sam svoj posao obavila uspješno. Nekako me pomalo i rastužila činjenica da sam uopće razmišljala o tome kako je “rizično” ponašati se prirodno s učenicima. Jesam li stvarno riskirala? Nije to bilo pitanje života i smrti. Nije da baš da na satu pronalazimo lijek za AIDS ili obavljamo operacije mozga.

Ne znam. Možda sam sve pogrešno shvatila, ali sam mišljenja kako podučavanje znači  činiti ispravne stvari za svoje učenike. Jednom mi je netko rekao “ne moraš igrati igru, samo budi svjesna da se igra igra”, pa sad znam i ne bih se igrlala više.

Lako se zaboravi kako je biti u razredu.  Dokaz tome je bezbroj zahtjeva za raznim informacijama koje su ionako dostupne svakome u školskoj arhivi i dokumentaciji. Toliko papirologije koja oduzima toliko vremena a nema nikakve  dodirne točke sa podučavanjem i učenjem, dakle – mojim poslom.

 

I tu sam se zapitala – što je moj posao? Osobno, postala sam nastavnik kako bih motivirala i inspirirala učenike na pronalaženje onog najboljeg u sebi. Iskreno vjerujem da je zadaća nastavnika biti vodič i uzor budućim naraštajima.

Kada učenici udju moj razred želim ih ohrabriti da budu svoji i utkati u njih samopouzdanje da vjeruju svojim vlastitim izborima. Dobar sat je, po mom skromnom sudu, onaj tijekom kojeg je učenik procvjetao i akademski i emocionalno. Učenik može završti srednju školu sa svim odličnim ocjena ,ali ako je njegovo samopouzdanje zasnovano samo na prosjeku - Dobar jezičar, solidan matematičar, ok sportista onda smo negdje pogriješili tijekom obrazovanja.

Ipak, najvažnije je ,izgleda , je li sve lijepo napisano u pripravi, otipkano, crno na bijelo , slaže li se sadržaj sata u dnevniku sa onim u godišnjem planu …. bezbroj nepotrebnih detalja. Kao da jednostavno ne vjeruju da se učenje može uopće dogoditi i uspješno odvijati ako učenicima ne kažemo što da rade, kako da sjede i ne ispunimo svu silu papira.  I to biranim riječima.

Moramo dopustiti nastavnicima da se vrate korijenima dobrog podučavanja. Dati im slobodu, osloboditi vrijeme za pripremu i prezentiranje sata koji će inspirirati učenike.

Moramo dopustiti nastavnicima profesionalnu slobodu i shvatiti da je jedan sat (ogledni ili ne) samo jedna epizoda u jaaaaako dugoj seriji podučavanja. Naša djeca zaslužuju kompetentnog, strastvenog predavača, punog entuzijazma i energije. Jer  najvažnija , najtočnija i najiskrenija dokumentacija svakog profesora su njegovi učenici.

 

Podržite djecu da ispune svoje potencijale, da ne izgube kreativnost i da stvaraju svijet (još) bolji od ovog!

 

Iskrene čestitke svim odgojno-obrazovnim djelatnicima!