Luka, hvala što si odlučio dati intervju za našu stranicu, ali prije svega možemo li pitati kako si uspio proći kroz školska vrata?

-Kada? U kojem razredu?

- Evo sada…

-Ne znam. Sad jedva. Prvi i drugi razred sam mogao, treći i četvrti… jedva!

 

Hahaha, šalu za sad na stranu. Za početak nam reci, po tvome iskustvu i poznavajući one koji su išli s tobom u školu,što misliš je li ova škola dala neke kvalitetne ljude, izgradila ih kao osobe?        

  Ova škola je po meni dala daleko najkvalitetnije ljude u ovome gradu, jer težina obrazovanja je vrlo bitna u oblikovanju čovjeka. Ne želim nikoga uvrijediti, ali ne može čovjek iz škole koja prijeđe u četiri godine koliko gimnazija za jednu godinu, imati naviku učenja, naviku obaveze. Najlošiji učenik iz gimnazije, pogotovo iz Nove je bolji od svakog iz druge škole, to je sigurno.

 

Kakvu vrstu glazbe slušaš?

  Strano volim većinom, u gradu sam prinuđen slušati narodno, ali kući strano.

 

Što misliš o stanju u Mostaru što se tiče izlazaka?

  Katastrofa. Zato što je sve podređeno, i zakon i ljudi, jednom klubu. Neću ga imenovat, zna se na koji mislim. Dakle, zatvaranje objekata u 11 sati… Mostar ima 27 tisuća studenata. Svi kafići se zatvaraju u 11 sati, a samo jedan klub radi poslije 11 sati. To je presmiješno. Opet kažem – katastrofa

.

A kakvi su bili izlasci u vrijeme kada si ti išao u srednju školu, je li se to promijenilo danas?

  Pa gledajte, ja sam počeo izlazit u 7. osnovne, to je isto katastrofa, gdje ću u 7. osnovne počet izlazit, haha. Ali ljudi su se puno više zabavljali, puno manje šminke, tko će što obući, tko će što reći, kako će se tko ponašati, bili su puno opušteniji i definitivno su se više družili. Mislim, meni je dobro i sada, sve ovisi kakva ti je ekipa, zavisi s kim izlaziš. Ali, zasigurno, previše šminke, previše glume, a toga je prije puno manje bilo. I zato smatram da su izlasci prije 3-4 godine puno bolji bili.

 

Je li u tvojoj generaciji bilo pretjerane šminke?

  Jeste, bilo je. Mogu reći da je moja generacija počela s time. Mi smo bili dosta specifična generacija po ljudima, pa mogu reći da je prva počela s tim pretjeranim dotjerivanjem, šminkanjem, a smatram da tome nije mjesto u školi. Znamo svi kakvo je u Mostaru u petom i šestom mjesecu, ne može se izdržat, vruće je. Ja bi rado došao u školu u šorcu i japankama, ali škola je državna ustanova isto kao banka, crkva, džamija,bolnica, nije bitno. Postoji neki kodeks oblačenja, šminka više-manje, ali oblačenje. Mislim, ne moramo biti englezi, dolazit u uniformama u školu, ali neka osnovna kultura se mora poštovati.

 

Kada si već spomenuo svoju generaciju, što misliš o njoj, kakvi su ljudi?

 To je jako teško pitanje, jer je moja generacija bila strašno specifična. Bilo je razreda u kojem bi jedno doslovno umrlo za drugo, dok je s druge strane bilo razreda u kojem su gledali samo kako će drugi dobiti manju ocjenu, neopravdani, kada će da mu napravi problem. Općenito smo se mi stalno kačili jedni protiv drugih. Recimo ta naša da ne kažem kakva ekskurzija. Nije bitno što je nečija ideja bila bolja, bilo je bitno samo da taj razred ne pobijedi. E, to mi je jedna od stvari za kojim žalim. Gledajte, moji sigurno misle sto puta gore o meni, nego što ja mislim o njima. U razredu nikad nisam osjetio podršku, zajedništvo, a sad gledam neke starije razrede, oca svog, majku, kako se nađu nakon 30 godina mature, sjednu, piju kavu, a ja dan danas, nisam nego s tri čovjeka popio kavu, to je katastrofa. Ako ste kolektiv, kolektiv ste, isto tako, ako niste… to je žalosno, baš ta stvar u gimnaziji, što nisam osjetio to podmetanje leđa.

 

Smatraš li Mostar gradom u kojem se može uspjeti?

  Apsolutno ne može bez, da tako kažem, uličnim jezikom, štele. U nas, konobari i šankeri, ja radim taj posao, pa znam najbolje reći, su diplomirani pravnici, ekonomisti, biolozi, to nigdje na svijetu nema, to je jednostavno nemoguće. Samo kod nas. Zašto Mostar svake godine prima 300 pravnika kada već sada ima 5 generacija pravnika koji čekaju posao. Dakle, obrazovanje nije loše, međutim toliko je taj mito i štela uzela maha, da je to nemoguće, da si ne znam kakav đak, ostati i uspjeti u Mostaru, zaposliti se i tako dalje.

 

Što misliš o podijeljenosti Mostara?

 To je broj jedan problem u Mostaru, za mene. Prvo, moji su roditelji, bake i djedovi, svi, živjeli na lijevoj obali Mostara. Ja sam odgojen u duhu da za mene u Mostaru ne postoji Hrvat, Srbin, Musliman, nego Mostarac i Mostarka. Za mene su sva djeca, svi ljudi ovog grada, svi isti. Mene ne zanima je li netko Ibrahim, Ivan ili Srđan. Mogu reći maksimalno sam ispravan. Puno je vise ljudi koji su nacionalno opterećeni. Je li sramota da cura ili momak sa 20 i nešto godina s desne obale Mostara nikad  nisu bili na Starom mostu. To je za mene iskreno sramota, jer simbol ovog grada nije ni Pink Panther, ni Novi tržni, ni Stari tržni ni Mepas, nego Stari most. Ja kao Hrvat to kažem, voli svoje, poštuj tuđe, ali da svoj grad ne poznaješ i da ga ne voliš i da misliš loše o nekom drugom samo zato što se drugačije zove i preziva, to je tako bezvezno. Dvadeset mi je godina i još uvijek ne mogu vjerovat da je to tako, katastrofa.

 

Mozeš li nam reći što te na ekskurziji najviše zaintrigiralo ako si se trijeznio uopće, haha?

  E ovako, ja se na ekskurziji nisam ni jednom napio, to pitajte koga god hoćete. Ja sam trening, mora se desit nešto baš, da ja popijem nešto malo. A na ekskurziji, najviše me se dojmio Monte Carlo, to je fascinantno. Ovi koji su išli na ekskurziju da se napiju samo, ja sam im rekao, možete piti i na Đemi i na Partizi s 3 marke, ne morate plaćat 800 maraka za ekskurziju. Ja sam išao na ekskurziju da vidim svijet i tako sam se ponašao. Obišao sam sve sto sam mogao obići, Barcelona, to je grad tako lijepo uređen, Monte Carlo i PortAventura.

 

A ekipa?

   Ekipa… ista stvar što sam rekao kad ste me pitali za generaciju, katastrofa. Moj se razred više družilo sa četvorkom, recimo tada, nego sa svojim razredom. Po meni suludo, da se ja nađem s osobom s kojom se pozdravljam na hodniku, a da se ne nađem s osobom s kojom dijelim klupu 3 godine. To je isto katastrofa. Međutim, tako je bilo. Neki su se držali zajedno, a  mi koji smo bili podijeljeni od početka bili smo i do kraja. Od prvog ulaska i predstavljanja ''Ja sam Luka Pinjuh'' do izlaska i mature ''Ja sam Luka Pinjuh''.

 

Po tvom mišljenju, jesi li ostavio neki trag u ovoj školi?

  Ne znam kako sad da ovo kažem, da ne bi bilo pretjerano, ali smatram da sam ostavio mogu reći strašan trag u ovoj školi i kod učenika, znači i mlađih i starijih, ali i kod profesora. Pošto sam dosta impulzivan i nagao, kod dosta profesora sam ostavio loš dojam, jer sam bio incidentan učenik, strašno sam imao probleme oko kontrole bijesa, ali na nepravdu, dok sam kod svakog profesora koji me poznavao i znao u dušu, koji mi je predavao duže od 2 mjeseca znao da u toj mojoj agresiji nema pokvarenosti, da sam bio veliki, da tako kažem, zajebant, moram reći. Zezancija i društvo su meni uvijek bili na prvom mjestu. Profesori su znali da nisam iskvaren, jedini razlog zašto sam završio ovu školu je što sam bio nadprosječno inteligentan, ali sam isto tako bio nadprosječno lijen. Znači dobijem peticu iz 3 lekcije, pa jedinicu iz 10 lekcija, pa peticu iz 25 lekcija. To me spašavalo i profesori su to cijenili, oni su znali da ja nisam spreman, ali kada ja izađem da odgovaram kao da sam pokupio svu pamet svijeta i oni su to voljeli i poštovali. Isto tako ja poštujem njih, 99% profesora u ovoj školi poštujem, to su veliki radnici, učenici, stručnjaci. Isto tako mislim da oni mene poštuju i ako sam išta ikomu  nažao učinio, uvijek sam se trudio ispravit to, promijeniti ili se ispričati, te mislim da sam ostao dobro zapamćen u ovoj školi, što se toga tiče.

 

Zašto si odlučio upisati baš Logos?

  Ovako, kriminalistika je mene odavno privlačila, ja se vidim u tome dugo, nije to bio izbor, evo ne znam sto ću pa idem na Logos. Sigurnost sam mislio upisati u Sarajevu, međutim kada sam bacio olovku, i vidio udaljenost,razdvojenost, novi život , novi grad, novi prijatelji i financije, doslovno mi je u marku izašlo studirati privatni fakultet u Mostaru i državni u Sarajevu. Profesori koji predaju na mom fakultetu predaju u Zagrebu i Sarajevu, nitko nema iz Mostara, iz okolice. Dakle, svi su profesori vrhunski stručnjaci, djelatnici SIPA-e, Ministarstva za obranu i sigurnost. Stvarno sam naišao na najveće stručnjake, jer kroz razgovore s njima sam se definitivno odlučio za taj fakultet koji blisko surađuje sa Sarajevom. Ne mogu reći da je moj fakultet jednak državnom u Sarajevu, možda i jest po težini, međutim toliko blisko se surađuje kada su u pitanju seminari, projekti, općenito način studiranja, tako da ja kao ja, uopće ne vidim razliku i zato sam izabrao da ostanem u svom gradu kad već mogu.

 

Da smirimo strasti našim čitateljicama, možeš li nam otkriti svoj ljubavni status?

  Ljubavni status? Slobodan, trenutno.

 

Istraživali smo malo, tvoja pjesma koju si snimio sa Šmitom nam se dojmila,pa nam reci što te navelo na snimanje i bi li opet?

  Ne bi opet,pjesma je bila čista zezancija, jer sam ljut bio nešto, ne mogu se sjetiti sad stvarno što je točno bilo, uglavnom neka ljutnja. Ne bi opet, bas čista zajebancija, eto!

 

Koja ti je omiljena mostarska uzrečica?

  Brate.

 

Kada bi mogao prenijeti neku poruku grupi ljudi koja bi to bila?

   Da se vole i poštuju, da se druže i provode vrijeme jedni s drugima,da pomognu jedni drugima kad god to mogu i to je to.

 

Za čime žališ?

  Za gimnazijom.

 

Kada bi mogao da radiš sve ponovo, što bi uradio?

  Definitivno bih se puno manje živcirao i ne obazirao se na neke nebitne stvari u životu, školi i ljudima općenito.

 

Trebaš umrijeti u ponoć, što radiš u 23.45?

   Treniram,hahaha.

 

Recimo, stojiš pred vratima raja i Bog te pita: '' Zašto bih te pustio? '' Što odgovaraš?

   Ja bih Njega pitao: '' Zašto bi me pustio?! ''  hahaha.

 

I nešto za kraj, neka poruka za naše čitatelje?

   Pustite šuplje priče, tko je raja, tko bježi, tko ima loše ocjene… Učite! Roditelji i škola neka vam bude na prvom mjestu, meni je sada krivo što se nisam trudio, da sam se trudio 5% više imao bi prosjek 5 puta bolji nego sada. Imao sam strašan prosjek, ali mogao sam i bolji. Pustite stvarno priče, bježanja, raje, probleme, to vam ne treba, to je šupljak najveći na svijetu. Učite, dobijte peticu u petak iz matematike, napijte se, nemojte do ponedjeljka doći sebi. Riješite školu prvo, pa onda sve ostalo. Hvala vam.