Za početak nam reci nešto o sebi?

    Zovem se Jelena Božić, studentica sam 3. godine anglistike i lingvistike u Zagrebu. Završila sam Gimnaziju, vašu, divnu, fra Grge Martića i otišla sam odmah u Zagreb, nakon srednje. Što više mogu vraćam se u Mostar i planiram se nakon studija odmah vratiti. Bavila sam se glumom, pisanjem dok sam bila u gimnaziji pa malo i poslije, a sada u Zagrebu nemam vremena za to, ali nadam se da će se to popraviti.

 

Možeš li nam reći svoje mišljenje o svojoj generaciji?

     Pa… naša generacija, bila je specifična jer su bila samo 4 razreda. Bila su tri razreda općeg smjera i jedan razred jezičnog. Ja sam išla u jezični smjer i uvijek su nam govorili kako su jezičari bili najgori, najživahniji razredi, najslabije uče… I onda smo se mi nekako pokazali, nismo bili najbolji u generaciji, ali kotirali smo mi tu u vrhu, pa smo im onda svima nabijali na nos ''Eto vidite kako jezičari to mogu.'' Mi smo bili super generacija zato što nas je bilo malo, svatko je svakoga znao. Mislim kad smo bili na ekskurziji, razrednica nam je rekla da smo bili najmirnija generacija i onda smo joj rekli da to nikada ne spominje nikome na bruku i sramotu. Bili smo super i sada se družimo, viđamo... Baš jedna lijepa generacija.

 

A mišljenje o sadašnjim generacijama Gimnazije?

    Iskreno, sestra mi je maturantica sada u gimnaziji i što znam, znam o njezinoj generaciji i to je to. Oni su isto jako složni kao razred što ja mogu vidjeti, složniji nego sto smo mi bili. Imaju nekakvu povezanost, a ovo dalje, stvarno ne znam. Znam za uvođenje u školi prirodoslovnog smjera, to mi je drago. Ne znam stvarno, ni što se tiče discipline ni kreativnosti... Ne bih rekla da je lošije, nego nema motiva. Eto tako bih nekako to složila, ugasila se i dramska, to je nekako bilo bolje u našoj generaciji.

 

Kao što znamo, pišeš predstave, pjesme... otkud crpiš inspiracija, tko ti je inspiracija?

   Sama sebi, šalim se hhh. Pa, ne znam. Kada sam bila u srednjoj školi, onda sam se pokušavala inspirirati ljudima oko sebe, što se nama događalo, na kakve smo mi probleme nailazili. Naravno, ljubavni problemi su bili uvijek u središtu svega. Ja sam inače užasno dramatična osoba i po prirodi u privatom životu. Sve mi je... drama. Zamišljam sve kao na sceni, kao u soundtracku, tako da inspiracija mi je što vidim da ja to nakitim, npr. vidim prazne klupe i to me podsjeti na nešto drugo i ispadne nekakva priča. Predstave su mi uvijek bile posebna čar, posebna radost, osjećaj. Bila sam uvijek bolja spisateljica nego glumica, ali sam se upletala i u glumu uvijek. Malo osjetiti tog pritiska. To je nešto izuzetno, taj osjećaj. Nisam glumila već 5 godina i to je jedino što mi baš jako nedostaje iz srednjoškloskih dana. Tako sam svaki dan išla na probe u 7 sati navečer.

 

Je li ti teže bilo glumiti na engleskom ili na hrvatskom jeziku?

    Ma isto, čak možda malo lakše na engleskom, više se ubacite u lik, drugi jezik, možete još više dramatizirati. Lakše je sve nekako izgovoriti na svom nematerinskom jeziku. Tako i na sceni prirodnije to zvuči nego kad vi na mostarskom naglasku morate izgovoriti nešto emotivno i ljubavno. Ali sve je to tu negdje, kad se uživite u lik, kad stanete na pozornicu i onda ste potpuno druga osoba.

 

Tko ti je najveća podrška, najveći kritičar?

     Opet sama sebi, jesam egoistična hahah. Pa, ja sam samokritična osoba i nikad nisam zadovoljna onim što radim u potpunosti. Momak me pokušava u tome popraviti, pa onda on hvali više nego što bi trebao; mama i sestra, tata… Imam ogromnu podršku sa svih strana. Stvarno imam prekrasnu obitelj, svi se obožavamo, imam momka, prijatelje i ovdje i u Zagrebu, tako da ne postoji nitko tko mi je rekao ''Ništa ne valjaš.' ,  ''To što si uradila nije dobro''. Uvijek sam nailazila stvarno na ''Go for it, možeš ti to, hajde još malo''.  Nisam puno radova imala u životu, ali ovo što sam napisala, naišlo je na dobre kritike, tako da se nekako držim stare slave. Možda me to koči da pišem dalje. Dok sam još dobra, nek' stoji, hh.

 

Vidiš li se u budućnosti kao spisateljica?

      Pa ne vidim se toliko kao spisateljica u smislu sad ću ja pisati knjige, izdavati ih, to ne. Ali se vidim u amaterskom tomu nekomu spisateljstvu. Voljela bih otvoriti amaterski teatar, voljela bih voditi dramsku sekciju u školi, voljela bih raditi s djecom, raditi s glumcima amaterima, raditi s recitatorima. Toga nam fali u ovom gradu, definitivno. I tako, poeziju malo promovirati, nekakav bookstore caffe u kojem će djeca moći reći ''Vidite što sam ja napisao''. Mislim da mladim ljudima stvarno treba poticaja da se bave tom vrstom umjetnosti. Mislim ono, bendova ima, zna i sam da zna svirati, ima netko tko bi htio i glumit i recitirat , ali ne može baš doći u HNK i reći ''Evo mene''. Tako da tu se vidim kao nekakav motivator, poticaj ljudima, kao velika zvijezda.

 

Misliš li da se u ovom gradu može uspjeti?

    Može, kako ne. Jedino, ljudi misle da ovdje nema perspektive, nema... ne znam ni ja što misle da nema, ima sve. Ja živim u Zagrebu. Najveći motiv za davanje ispita u roku mi je da u Mostaru provedem što više vremena. Pogledajte prošlo ljeto, bilo je svega u Mostaru. Od zabave preko edukacija pa do, ne znam ni ja, predstava, kulturnih sadržaja, stvarno svega... Mislim da ljude ne treba poticati ''Bježite odavde, u neke strane zemlje, postanite netko i nešto...'' Izgubit ćete se, bit ćete, ono... U velikom gradu je lakše propasti nego ovdje. Ovdje je puno toga neizgrađeno, puno više ima prilika da postanete vi netko tko biste htjeli, a u velikom gradu možda nećete moći. Ja sam za to da odete negdje drugo živjeti, na par godina, ali da se vratite ovdje, gradite u svom gradu ono što biste htjeli u velikom jer se to može, definitivno. Vidjela sam to i osjetila, tako da ja ne planiram bježati, planiram otići i vidjeti što ima tamo ''Aha! Vidi ovo bi bilo lijepo u Mostaru, sad ćemo mi to izgraditi ovdje...''

 

Koji je tvoj posao iz snova?

     Hahah, pa ja sam stvarno kad sam bila mala htjela biti učiteljica. To se kasnije malo pomjerilo u profesoricu. Kada me pitaju što ću uzeti na diplomskom, svi se trgaju za prevoditeljstvo, ja sam rekla ''Ja ću nastavnički.'' Onda svi pitaju ''Zašto?''. Meni je to najplemenitije zanimanje koje postoji na svijetu, baviti se prenošenjem znanja. Za mene je to nešto što ne može svatko raditi. Mislim da imam taj dar, mislim da mogu to i stvarno bih htjela truditi se nekome prenijeti znanje. Ima puno profesora i nastavnika koji ne vole svoj posao, koji su tu samo da zarade kruh, što je uredu, ali treba onda biti barem ista količina ili više onih koji vole svoj posao, koji se trude oko te djece. Jer, ako pogledate, velika je uloga profesora u vašem životu, to je stvarno zapanjujuće. Zbog nekog profesora vi možete zamrziti predmet, zavoljeti, a zamislite onda koliko to utječe na ono na što ćete se vi opredijeliti u daljnjem životu. Ja sam engleski kroz čitav svoj život obožavala, takvi su mi bili profesori i nastavnici, da sam jednostavno obožavala taj predmet, jezik. To me je poticalo da radim ono što sam vidjela u učionici. Kad bih ja mogla to bar jednoj osobi prenijeti u svom djelovanju, ja bih bila najsretnija osoba na svijetu.

 

Postoji li u Gimnaziji neki profesor koji ti je ostao u posebnom sjećanju?

     Naravno, ma svi su meni ostali u posebnom sjećanju, doslovno. Od moje razrednice, Ljiljane Petričević, sve tri profesorice engleskog jezika, prof. Vanja, koja i sada radi tu, prof. Anamarija, prof. Inge Bevanda, koja je otišla iz Gimnazije, prof. hrvatskog Ljiljana Herceg... Svi doslovno, ja to svoje područje jezično. Tu spominjem i prof. Brodlića... Svi ljudi koji su ulazili u naše učionice su bili prekrasni, stvarno nisam imala nikog koga sam mrzila, jednostavno jedno lijepa, lijepa generacija profesora, mislim da smo stvarno sretni što su nas zapali oni, da se tako izrazim.

 

Koja ti je omiljena mostarska uzrečica?

      Mostarska uzrečica? Joj, ne znam, hahahah... Kada sam došla u Zagreb govorila sam 'Jao glupače', pa su me svi tako zvali cijelo vrijeme 'Jao glupače'. Mislim da mi je najdraža „Ne mori!“ hahah, ili 'Nemoj, majke ti.' i tako neke stvari. Ja sam puna toga i govor mi uopće nije ni književan toliko ni standardan koliko bi trebao biti možda, jer sam lingvist, ali eto ne mogu se oteti. Obožavam pričati na ovom našem dijalektu i gore i ovdje tako da mi je svaka uzrečica mostarska najdraža.

 

Što si uradila nedavno vrijedno pamćenja?

     Hmm, joj đe me nađe. Stavite to kao najdražu uzrečicu, hahaha. Ne znam, kupila sam sestri danas bon hahahah, iznenada, nije me ona zamolila. Pa ne znam, radila sam humanitarnu akciju za malog Andija Milasa ove godine. Postavili smo predstavu „Pošalji dan“. Uglavnom, predstavu smo postavili prvi put prije 2 godine i onda smo zaradili dovoljno da je možemo opet postaviti. Nismo htjeli da nam ostaju više ti repovi, pa smo odlučili da ćemo taj novac koji ovaj put zaradimo donirati u humanitarne svrhe, u to vrijeme je bila humanitarna akcija za malog Andija, pa smo odlučili da ćemo sve prihode uplatiti na njegov račun. Ja sam režirala tu predstavu i napisala tekst, moje prijateljice iz Sportskog plesnog studija Zrinjski su radile koreografije i plesove. Prijateljica Ines Bošnjak je također sudjelovala u organiziranju čitavog koncerta, pa tako sam iz Zagreba promatrala sve te pripreme, pa sam došla ovdje na tjedan dana i intezivno smo to pripremali. Upoznali smo se s Andijem i njegovom mamom. Upoznali smo stvarno jednu prekrasnu kolumnisticu, Martinu Mlinarević Soptu. Ona mi je jako pomogla. Moj momak je bio producent te predstave, Ivan Rozić, povezali smo se još zbog toga. Nekako mi je ostao poseban osjećaj za ovaj grad i onda kad sam vidjela tu punu Kosaču i kad je Andi izašao s nama na pozornicu... To je nešto što nikad u životu neću zaboraviti, to je nesto najvrijednije.

 

Imaš li neku lošu naviku?

       Pa imam neku svoju politiku koja mi se ne sviđa, htjela bih se nje osloboditi, ali tako mi funkcionira da mi se ne da. Ja uvijek razmišljam, da će sve propasti i onda ako propadne da se toliko ne razočaram. Uvijek mi je lakše reći ''Jesam ti rekla.'' nego ''Dobro će biti, dobro će biti!'' pa sve propadne. Toga bih se stvarno htjela riješiti, ali stvarno dobro funkcionira, jer uvijek na kraju ispadne dobro i eto onda sljedeći ću put razmišljati bolje, stvarno malo pozitivnije razmisljati. Evo, sad ste me natjerali na filozofsku misao, eto možda to.

 

Znaš da ti je ostalo još 15 minuta života, što radiš?

   Vjerojatno plačem, hahahaha, dramatiziram, pišem zadnje riječi. Nisam ja sam u takvim situacijama ''Ma hajde idem sve proživit, sve što nisam u životu...'' Mislim da bih se šćućurila, obukla bih nešto fino i zaspala, pa nek' umrem.

 

Koliko se često smiješ?

    Jako često, osim kad plačem, a i to radim često, haha, šalim se. Mama mi kaže da sam u kući najveći mrgud, tako ako vas vidim na ulici i ne pozdravim vas, nisam arogantna, pokušavam stvarno biti vedra i nasmijana stalno, ali jednostavno imam dioptriju i nekad se sama uhvatim kako sam namrštena.

 

Koliko često pomažeš drugima ?

    To se trudim jako često raditi. u Zagrebu ima puno ljudi koji prose na ulici, nekim stvarno treba, nekim stvarno ne treba. Pokušavam igrati da učinim dobro djelo pa će mi se to kasnije vratiti. I super gesta, učlanila sam se u UNICEF, pomažem djeci i sad su mi za rođendan poslali kao birthday card. Svi su se ručno potpisali na tu kartu. Tako kad sam ja to vidjela, želim odmah raditi još nešto više. Bila sam član Caritasa u Katedrali u srednjoj školi. Radili smo humanitarne akcije i pomagali bolesnima i nemoćnima. Radile smo i akcije s profesoricom Ksenijom. To je bilo nešto prekrasno tako da to ispunjavam na jedan poseban način.

 

I za kraj, neka poruka čitateljima, gimnazijalcima?

    Vratite dramsku sekciju! haha. Poštujte profesore, nemojte biti bezobrazni, pazite na to kako će se oni sutra prema vama odnositi, kako ce se vaša djeca prema vama sutra odnositi, mislite na to. Sve se vrati. I vi ćete biti na tom mjestu nekad, obratite pozornost na to sto volite, ono sto malo manje volite, poštujte, nemojte mrzit. Hvala vam, super su vam pitanja!

 

Pozdravili smo Jelenu i zaželjeli joj puno sreće u budućem radu i školovanju.:-)